Kada biste morali odabrati samo jedan grad, mada ne znam zašto bi ikada bilo tako, ali recimo, kada biste, bila bi to ona, magična i vedra Barselona, kraljica Mediterana i svega postojećeg, dodao bih, živa u bilo koje doba noći ili dana..

Kada bi gradovi mogli da biraju od drugih, bila bi prva opljačkana, tako nekako raskošna i bogata, katalonski gorda i stroga, a lepršava poput vjetra što u grad se uliva kroz Barselonetu i gradom raznosi duhove usnulih vjekova… Kada je bolje upoznate, žalićete što ne može opet ispočetka, pa i sam Gaudi je živio jedanput… Čini se da će nas izgradnja Sagrade sve nadživjeti, pa neka, lijepo je svaki put se oduševiti napretkom i svakim novim detaljem, jednom posjetom jednostavno ne možete vidjeti sve, potpisujem…

Ljubitelji dovršenih savršenstava, neka se obrate rezervacijom Parku Guelj! A realno, uvjek se možete šunjati kroz uske neoklasične prolaze Gotske četvrti, kroz šarene tapase i bokale sangrije, kroz suvenirnice i jeftine magaze, kroz rimske kaldrme i jarke crveno žute zastave… i nikada ne biti katalonski tvrdoglavi, gotovo istrijebljeni magarac, već se priključiti gomili srećnika u Citadeli, kao na filmu, kao u nekom savršenom danu, što ga zamišljamo kada projektujemo doživljaje.

Za one iskusnije, Tibidabo nije samo legenda o odbijanju neslućenih blaga, koja bih i sam odbio za šaku života u gradu tome, već terasa što se sa oblaka pruža i slika pred vama grad nekakav savršen, da nemam riječi, i vi biste gore zaćutali. Takvi poznavaoci su vjerovatno već testirali žičaru Monžuika, obnevidjeli od sjajnih palata Grasije i pojeli vrelu paelju, uz kriglu pjenušave Kave u nekom ćumezu El Ravala. Ne mogu svi sve znati, ni ne treba, ali bi Ramblu svaki građanin svijeta trebalo dobro da upozna, da posmatra ljude sa katancima preko torbi i novčanika, živopisne figurame što će vam skratiti vijek naglim trzajem, zgrade i ljude stopljene u jedno, pod palmama i rastinjem raznolikim. Svježe opijajuće voćne čaše dozivaju vas sa Bokerije, hirurški precizno sječeni komadi ohlađene energije potrebne da se nastavi potraga… tražite El Bunkers? Teško ćete ga naći, ali kada do tamo stignete, shvatićete da nema dalje. Tako je u sportu, naviknete na pobjede i poraze, čak i kad su obilasci gradova u pitanju, ali morate shvatiti da ovaj nije običan. Ovaj grad u ovom gradu gotovo nikada ne gubi, Barsa u Barni, svoj na svome. Hramovi loptanja Kamp Nou i Blaugrana, olimpijski dragulji i čini mi se da malo ko surfuje. Plesači više ne obigravaju bikove, ta iskonska španska poslastica je preslatka za katalonska aristokratska nepca, u koridi se sada bore oko krpica na sniženju i trivija. Za neke je to špansko selo, za one upućenije Špansko selo, čitava zemlja u par koraka stala, još korak odatle njeno magično visočanstvo, Fontana, baš lijepa fontana u suštini… ne biste se nikako prevarili kada biste se našli u njenoj blizini u nekoj blagoj večeri vikendom, uz jagode i šampanjac, što vam dobave ljudi iz dostave za par desetina zlatnika, prava sitnica, provjereno.

Čini se da će uskoro Barnom šetati više turista no lokalnih, kojima se to razumljivo ne dopada. Kazniće vas ako ne pazite, uputiti ako ste izgubljeni, ako ste fini ružama ćete jednostavno napuniti katalonske pištolje. Kada razgrnete pancire kojima štite svoju autonomiju, naići ćete i na pokoji blagi osmjeh, lijepu reč, vidjećete srdačnosti i gostoprimstva… vidjećete ljude spremne da u svakoj sekundi svog života, sjednu u bar i poruče hladnu Estrelju sa grickalicama, započnu priču i zaigraju Sardanu, jer flamenko je kliše za turiste… vi ste turisti? Pa, idite onda i na flamenko…

VAŠ VODIČ – MIRKO MILIVOJEVIC ✍️