Jerusalim leži u centralnim Judejskim brdima, na rubu vododelnice koja cijelu zemlju dijeli na zapadnu i istočnu padinu. Zapadna padina je kišovita oblast mediteranske vegetacije, zelenih šuma, razvijene poljoprivrede i većinskog, sedelačkog stanovništva. Istočna padina je Judejska pustinja, žućkastosivih kamenitih brda i divljih jaruga, s ostrvcima čadora arapskih nomada. U svojoj kulturnoj i političkoj istoriji, grad je odbijao da se ugleda na Zapad i grčke kolonije na obali Mediterana, njihovu procvjetalu književnost i materijalnu – ali pagansku – kulturu. Oduvjek je bio okrenut pustinji. Njegovi proroci i prognanici uvjek su se njoj vraćali u okrilje. Ona počinje odmah iza Skopusa i Maslinske gore – dva susjedna brda koja gledaju na grad s istoka – i spušta se prema golim obalama i gorkim vodama Mrtvog mora, na samo tridesetak kilometara od grada, ali duboko dolje – hiljadu dvjesta metara niže – na najnižoj tački svijeta. Taj ambis što zjapi Jerusalimu s istoka, privlači grad na način koji je teško racionalno objasniti. Tlo te pustoši je kamenito, pejzaž grandiozan i strašan. U starini je sigurno izazivao u ljudima strah, osjećanje ranjivosti, melanholije, sopstvene ništavnosti i podređenosti kapricima surovog Boga.

Danas zidine iznad jaruga slijede utonule linije drugih zidina – starih možda dvije ili tri hiljade godina – koje su Rimljani srušili 70. n. e., i još starijih, koje su Jevuseji više od hiljadu godina ranije uzaludno branili od jevrejskih osvajača. Unutar i izvan njih, svako udubljenje, pukotina i jama pokriveni su petnaestak metara visokim naslagama ruševina. Ispod zidina, na zatrpanim padinama, nalazi se gomila trošnih grobova. Široki grad mrtvih, svih vjera i doba, okružuje grad živih. Dvadeset razornih opsada i dva intervala potpune pustoši, zemljotresi, osamnaest obnova i najmanje jedanaest promjena religija nagomilali su u njemu, u poslednja tri milenijuma, ogroman istorijski krš. Uklonimo li ga iz njegove topografije, ukazuje se originalan skelet grada i njegov, u osnovi, nepovoljan položaj.

Utvrđeni grad iznad duboke vododerine okružen je nešto višim brdima. Utisak o neprobojnosti njegovih bedema je iluzija. On je imao politički i vjerski značaj, ali slab strateški. Posebno u sjevernom dijelu, gdje je provaljivan u većini opsada. Nije lako sagledati zašto je pored toliko povoljnijih prirodnih stjenovitih utvrđenja u blizini, upravo to mjesto izabrano za uporište. Možda zbog izvora na dnu istočnog klanca? Ali on je bio izvan bedema, dovoljan za dvije ili tri hiljade duša, a vode je u izobilju bilo i na bezbednijim mjestima. Kako je grad rastao, voda je po cijenu velikih graditeljskih napora dovođena izdaleka, tunelima, kanalima i vijugavim žljebovima usječenim u stijeni, prikupljana u cistijernama. Nije bio ni na obali rijeke, ni na raskršću puteva. Nije imao lak prilaz do mora. Nije nadzirao saobraćaj, ni trgovinu. Pašnjaka je u okolini bilo malo, drva za loženje još manje. Strmo i izlomljeno tlo nije dopuštalo upotrebu točkova (zato se kočije u starim izvorima gotovo i ne pominju). U svojim osvajačkim pohodima, Aleksandar i Napoleon su ga prezrivo zaobišli.

Stanovništvo mu je od davnina bilo mješovito: Ovako veli Gospod Jerusalimu: …Otac ti bješe Amorejac a mati Hetejka (Jezd. 16, 3). Mijenjao je imena s promenom gospodara – jevrejskih, grčkih, latinskih, arapskih. U Bibliji se pominje kao j.r.s.l.m. Ne znamo kako se riječ izgovarala, jer je beleženje samoglasnika uvedeno u hebrejsku Bibliju tek u 10. veku. Možda Jerušalem ili Jerušalaim. U današnjem hebrejskom imenu Jerušalajim, nastavak –aim mogao bi podrazumevati dvojstvo, kao u riječima einaim (oči), oznaim (uši), šadaim (grudi). U dramatičnoj scenografiji pejzaža, na granici plodne zemlje i suve pustinje, čini se da je tim imenom obuhvaćena dualnost zemaljskog i nebeskog svijeta, rata i mira, dobra i zla.

Njegova ljepota je plod rijetke kombinacije luminoznosti i ogoljenosti. S istog mjesta, u kišni dan, vidimo čudesan kontrast: dok na zapadu, u šumovitim brdima i klancima, pada obilna kiša, u pustinjskom prostranstvu istoka sija sunce. Prorok Amos (4, 7), koji je živio na granici pustinje, kaže: jedan se kraj nakvasi, drugi kraj, na koji ne daždje, posuši se. Otuda Jerusalim ima naročitu svjetlost, koja se mijenja u toku dana, iz sata u sat.

U rano jutro, svjetlost i sjenka nad kamenitim krovovima i brdima, ocrtavaju, postepeno i reljefno, svaku tačku u gradu. Zatim grad zablista u kristalnoj jasnoći jutarnjeg neba. U podne, kada je sunce na obzorju, dolje je – kao u mišljenju fanatika – samo crno i bijelo, bez boja između. Poslijepodnevno sunce umekša oštre obrise ivica, a na zalasku osvijetli zidine grada kao čista vatra. Nisko sunce skraćuje perspektivu. Vazduh u suvim planinama, uz prave atmosferske prilike, stvoriće optičku iluziju. Daleka, rumenkasta brda Moava u Jordanu, izroniće na istoku iznad duboke depresije Mrtvog mora. Udaljena su više od sedamdeset kilometara, ali se u sumrak pojave kao da su na periferiji grada. Ima u tome nečeg nestvarnog, nelagodnog. Grad izgleda kao dio pustinje u takvim večerima. Zatim se nebo naglo zamrači i rumenkaste boje pređu u sive i crne. Noću, naročito za vrijeme dugih ljetnjih mjeseci, ogromne zvijezde vise u suvoj tami kao veliki svećnjaci. Zimske noći su blijede i bezbojne, ali u januaru i februaru, pod kratkotrajnim snijegom, okolna brda blistaju sopstvenom skrivenom svjetlošću. Poslije snijega i kiše, nebo je jasno, a vazduh hladan nekoliko dana.

VAŠ VODIČ – DIMITRIJE NASTIĆ ✍️