ISTANBUL

Uskomješan grad, bučan i konfuzan, pun automobila u kaldrmisanim ulicama koje se prepliću preko sedam brda, čaroban je pri zalasku sunca, kroz odbleske u boji jantara i sumaglicu, kao na čudesnom platnu Pogled na Carigrad i Bosforski zaliv (1856) Ivana Ajvazovskog, velikog majstora morskih predjela i poluprozračnih uzburkanih valova. To previranje je najveće kod mosta Galate, gdje se iznad užurbanog saobraćaja na vodi, pomalja povorka džamija i minareta, kada se pale svijetla u sumrak i podiže zvučni talas mujezinovih poziva na molitvu, kada se miješaju sirene feribota s povicima hiljada ljudi i kricima galebova koji obleću oko kule Galate.

Na ulazu u Zlatni rog, uz obalu između mosta i trajektnih pristaništa, ljuljuškaju se šareni čamci u kojima ribari na roštilju i u fritezama peku ili prže ribu i, uz povike Balık ekmek!  Balık ekmek!  (Riba u hlebu), stavljaju najčešće skušu u pola vekne hleba i uz kašiku paradajza, crnog luka i zelene salate, dodaju kupcima koji čekaju u redu. Iako Tursku okružuju Crno more, Egejsko i Mediteran, što je odličan položaj za potrošnju raznovrsne ribe i morske hrane, Turci ne pojedu ni polovinu prosječne konzumacije ribe u svijetu (prema izvještaju Turskog zavoda za statistiku iz 2010, Turčin godišnje pojede 6.9 kg ribe, dok je prosjek u svijetu 16.7 kilograma).

Možda to i nije tako čudno kada znamo da se najveći dio istorije ove zemlje odigrao bez Turaka, a veći dio istorije Turaka van nje. Turci u tome vide savršen brak stare zemlje i novih stanovnika, brak u koji je svaka strana unijela svoje osobenosti.

Tokom šesnaest vjekova svoje istorije, kao prijestonica oba carstva – prvo hrišćanskog, potom islamskog – Carigrad je bio glavni činilac u svjetskoj politici. Na Zapadu dugo poznat kao Konstantinopolj, u čast svog osnivača cara Konstantina, od 1930. nosi zvanično svoje tursko ime – Istanbul. Danas više nije prijestonica i pokazuje izvjesnu dekadenciju, ali ta fizička oronulost grada odudara od nepatvorenog  kosmopolitizma u duhu njegovih stanovnika. U njemu nema nimalo provincijske uskogrudosti ili nacionalizma, a njegov veličanstven položaj ostaje neuporediv.

Pecaroši na mostu Galata već su navikli na turiste, koji hoće da se s njima slikaju i rado im poziraju. Drugi ulovljenom ribom hrane mačke i galebove. Uz njihove štapove, a u hladne dane i topao čaj i prijatno ćaskanje, osjeća se ljudska toplina i prepoznatljiv komšijski duh Turske. To je rijetko mjesto gdje ljudi različitih političkih uvjerenja, životnog doba i pola, mogu i dalje da budu na okupu. Ponekad im se pridruže stranci, jer tu lako nađu potreban materijal – štapove za pecanje, najlon, mamce, tegove.

Iza pecaroša prolaze ulični prodavci i nude sve – od đevreka do piratskih Rolexa. Na donjem nivou mosta sjede Turci uz čaj, kafu i nargile, zagledani u ušće Zlatnog roga,  Bosfor i Mramorno more, i uranjaju mislima u metafiziku vječnog grada. Ima i drugih mjesta sa  lijepim panoramskim pogledom, ali nijedno odakle se može bolje osjetiti tijesna povezanost grada s morem, niti bolje razumjeti kako je taj pomorski položaj uticao na njegov karakter i istoriju. Njegova ljepota potiče od vode koja ga okružuje i dijeli.

Vode Bosfora, na površini hladne i brze teku poput bujice od Crnog mora prema jugu. One dolaze od svih rijeka Rusije i iz  stepskog svijeta  Evroazije, odakle potiču i Turci. Dok sa juga, iz Mramornog mora i Egeja, pritiče struja dublja, topla i spora, prolazi ispod prve, penje se do Crnog mora, gdje se sudara s pragom koji pregrađuje tjesnac, podiže se, tu i tamo prodire kroz struju sa sjevera, miješa se s njom i vraća prema jugu.

Ono što Tursku čini jedinstvenom među modernim državama jeste ogroman prostor na njenom istorijskom putu, prostor između odakle i kuda. Uprkos velikim nevoljama koje bi uništile manji narod, uprkos gubitku carstva i snažnim potresima u svom pogledu na svijet, Turci i dalje napreduju – ne geografski, kako su to činili u prošlosti, već u duhu. Zadivljuje njihova vjera u budućnost i hrabrost s kojom su prihvatili nove ciljeve. Kao naslednici  Osmanskog carstva i osvajačke prošlosti, izabrali su neegzotičan cilj demokratije i opšteg napretka. U 20. vijeku, ne želeći više da ih dalje vodi islam, okrenuli su se Zapadu bez preobraćanja u hrišćanstvo, u nadi da će postati dio zapadne zajednice.

U svojoj žurbi da se modernizuju, izgledaju ravnodušni prema sopstvenoj prošlosti, možda čak nesvjesni vrlina koje su oduvjek imali.Na Istanbul, most između Evrope i Azije, često se gleda kao na tačku susreta naizgled protivrečnih ideja i snaga. Tako se kaže da se tu bore Istok i Zapad, da se tradicija sudara s modernizmom ili da se ovozemaljski pogled na svijet bori s islamom. Ali sve te metafore ne samo što su pojednostavljene, nego su i vještačke. Turci spokojno gledaju na budućnost svoje zemlje, a Istanbul je sve drugo osim ideološko poprište.

 

VAŠ VODIČ – DIMITRIJE NASTIĆ ✍️