Prije desetak godina, neko od putnika me je zamolio da uporedim tri srednjoevropske prijestonice koje smo obilazili. Nisam puno razmišljao i rekao sam: „Budimpešta je kao sočan biftek, Prag kao staro crno vino, a Beč kao lijepo ukrašena tortaˮ. Do dana današnjeg ostajem pri takvom poređenju.

„Pragamater urbiumˮ je slogan koji krasi praški gradski grb. U češkom jeziku Prag je ženskog roda, dakle: Prag (Praha) majka svih gradova. U ovoj izreci ima simbolike, ali i činjeničnosti. Svi gradovi u Češkoj, nastajali su po uzoru na jedan jedini grad, i od momenta svog rođenja u ranom srednjem vijeku, pa sve do danas, taj grad je centar češke državnostii i njen najvažniji simbol. Međutim, Prag je daleko više i od toga – arhitektonsko čudo bez megalomanije, čovjekomjerna metropola, jezgro inspiracije i magične boemštine koja ne popušta.

Ako bih sada prvi put išao u Prag, želio bih da to bude zavezanih očiju. Da skinem povez na vrhu Petrinskog tornja i puštim razrogačene oči niz malostranske krovove, pa preko Vltave do Starog grada, onda uzvodno rijekom do Višegrada. Ne bih se bunio da taj prvi pogled na drevnu Prahu bude i sa višegradskih zidina ili platoa ispred Letenskog zamka, sa Žiškovskog tornja ili sa katedrale Sv. Vita. Ako se na nekom od tih mjesta nađete u vedro podne kada zasija sunce, shvatićete zašto, između ostalog, ovaj grad nazivaju zlatnim.

Od Petrinskog tornja, krenuo bih pješice duž zidina, sve do Strahovskog manastira, u kojem pored nekoliko crkava i neprocjenjivo vrijedne barokne biblioteke vjekovima obitava i manastirska pivnica, a već par decenija i jedan mali muzej minijatura. Tamo se možete sresti sa potkovanom buvom, licem Isusa na zrnu pirinča, sa „Oče Našˮ ispisanim na vlati kose. Sa Strahovske terase bih ukrao još jedan pogled ka Vltavi i krenuo prema Hradčanima. Od otmene Loretanske crkve, spuštio bih se do Novog svijeta –stare praške četvrti, u čije kaldrmisane ulice iz neznanih razloga turisti često ne zalaze, a koja čuva djevičanski duh starog Praga. Ako se tu nađete tokom zime, dok su praški krovovi pod snijegom, dovoljno je da zakucate na vrata obližnjeg umjetničkog ateljea i u zamjenu za dobrotvorni prilog,  zatražite čašu „svaržakaˮ, češkog kuvanog vina.

Na Hradčanskom trgu zavirite u palatu Švarcenberg. Nekada je pripadala istoimenoj plemićkoj porodici, čiji su potomci i dan-danas živi. Najzanimljiviji od njih svakako je Karel Švarcenberg, ministar inostranih poslova Češke republike u dva mandata, vremešni čikica, koji je uspijevao da zadrijema na svakoj sjednici vlade. U palati sa impresivnom grafitofasadom, danas se nalazi reprezentativni muzej češke renesansne i barokne umjetnosti. Nije u pitanju tek obična umjetnička kolekcija, ovdje ćete pronaći mnoštvo predmeta iz svakodnevnog života, koji bolje od bilo kog dokumenta dočaravaju epohu.

Praški dvorac Hradčany, priča je za sebe – od drvenog gradišta ograđenog palisadima do najvećeg dvorskog kompleksa u Evropi. Najbolje je posjetiti ga u maju, kada su i bašte otvorene i na sve strane cvjetaju kamelije. Katedrala Sv. Vita impresivno je gotičko zdanje čija je gradnja trajala skoro šest vjekova i unutar koje se čuva možda najdragocjeniji simbol češke državnosti – kruna Sv. Vaclava. Krunu su izradili najbolji zlatari Bohemije u 14. vijeku, a pored dva i po kilograma zlata i preko 90 dragilja, Karlo se postarao da se na krstu koji krasi krunu, nađe i jedna izuzetna relikvija – ampulica s trnom, sa krune od glogovog vijenca, koju su Hristu stavili na glavu prilikom raspeća. Kopiju krune koja sa sobom nosi kletvu, možete vidjeti u Staroj kraljevskoj palati. Ako već idete tamo, obiđite i zemaljsku kancelariju, odakle su češki protestanti kroz prozor izbacili katoličke službenike, čime je otpočeo tridesetogodišnji vjerski rat, najkrvoločniji u Evropi. Sto godina prije Martina Lutera u Vitenbergu, prve protestantske ideje u srednjoj Evropi na vidjelo je iznio Jan Hus, koji će zbog svoje borbe protiv katoličke crkve završiti na lomači. U zemlji, u kojoj se danas 75% građana izjašnjava kao ateisti, institucija crkve ne uživa značajan ugled još od vremena mučenika Jana Husa.

Sa Hradčanskog dvorca se ka srcu romantične čevtrti Mala Strana, spušta ulica Jana Nerude, poznatog češkog pisca s kraja 19. vijeka. Atmosfera ove ulice i dalje je protkana sepijom, a svaki korak niz brdo daje ritam vašem ushićenju okolinom.

Vrijeme je za ručak. Prag se gleda očima, u njemu se uživa punim plućima, ali se doživljava stomakom. Češka kuhinja je kontinentalna, gurmanska, jaka, a lokalni restorani obiluju tradicionalnim specijalitetima. Najbolje kobasice poješćete „s noguˮ na Vaclavskom trgu, sa gulašom rijetko da ćete gdje pogriješiti, dimljena rebarca naručite obavezno „kod Vojvodaˮ (češki naziv: „U véjvodůˮ).

Ali, pošto smo već na Maloj Strani, samo nastavite tramvajskim šinama ka brdu Petrin. U njegovom podnožju, preko puta žičare koja vodi ka vrhu, smjestila se naizgled sasvim obična krčma, u kojoj bi trebalo probati jedan vrlo neobičan specijalitet. „Nakládáný hermelínˮ (marinirani sir) je artikal koji se može pronaći u svakoj pivnici i svaka ga sprema na svoj, originalni način. Riječ je o češkoj varijanti francuskog sira kamember, koji se ostavlja sa odstoji sa dosta luka i paprike u ulju i uz šumavski hleb (crni ražani hleb sa kimom) najbolja je „pratnjaˮ pivu. Nijedan sir ne ide tako dobro uz pivo kao ovaj, a ako se zaljubite na prvi pogled, potraga za najboljim hermelinom u Pragu može se pretvoriti u zanimljivu gastronomsku avanturu. Pivo je, pak, posebno praško poglavlje. Mada u samom gradu ima nekoliko pivara, najbolja piva dolaze iz grada po imenu Plznenj. Razlog je, kažu, u češkom hmelju, koji se tamo uglavnom gaji. Hmelj je prirodan konzervans, daje pivu prepoznatljivu gorčinu i najvažniji je sastojak ovog pića koje Česi konzumiraju više od vode. Do prije dvadesetak godina, konobar vas ne bi ni pitao, već kad bi vidio da ste popili pivo, donosio bi sledeće. Ukoliko ne biste željeli više piva, dovoljno je bilo da okrenete kriglu naopako. Danas će vam sa poslednjim gutljajem skloniti kriglu sa stola i upitati vas „Još jedno?ˮ.

Do Karlovog mosta svratite uveče, kada čitavo gradsko jezgro okupaju prigušena žuta svijetla. Noću praški mostovi izgledaju kao sjajne strune razvučene preko rijeke. Tada je i Starogradski trg najljepši. Astronomski sat Orloj i Tinska crkva, ta dva čuvara najljepšeg praškog trga, nečujno vam pripovijedaju o nekim prošlim vremenima kada se ovdje trgovalo, ratovalo, protestovalo, rađale se i umirale imperije, kada se tek tako gubila glava, ali i kad se voljelo i ljubilo. Zamislite trgovce sa dalekog istoka, srednjevjekovne krčme sa upaljenim bakljama i trbušnim plesačicamaa, Johana Keplera koji trči ka dvorcu sa horoskopoom koji je pisao za kralja, Jana Husa koju u obližnjoj Vitleemskoj kapeli proklinje sveštenike koji se voze u zlatnim kočijama. Zamislite lomače na kojima su u srednjem vijeku noću gorele vještice, a ujutro se oko tog zgarišta trgovalo svim i svačim, pa i ljudima; zamislite Kafku i Milenu u večernjoj šetnji, ruske tenkove koji nisu znaliu šta ih je snašlo u uzanim uličicama popločanim kockom, češke mlade intelektualce koji u obližnjim stanovima kuju zavjeru protiv diktature, stotine hiljada Čeha koji zveckajući ključevima odnose pobjedu u plišanoj revoluciji.

Otvorite oči i uživajte u svakoj praškoj fasadi koja krije neku unikatnu priču, u mirisima svega i svačega koji se šunjaju unaokolo, u lascivnosti i šarmu grada kojeg su, kažu, sačuvale žene, ali ne zaboravite da Prag podjednako živi i u svojim enterijerima, u otmenim secesijskim restoranima, iz kojih na ulicu dopiru zvonki zvuci kristalnih čaša, u baroknim dvoranama njegovih palata, klasicističkim prostorima njegovih muzeja i pozorišta, nesputanom inventivnošću njegovih novih arhitektonskih dragulja, ali ponajviše Prag živi u pivnicama gdje ćete i danas sresti nekog nalik na dobrog vonika Švejka.

„Ako je moguće nešto nazvati previše lijepim, onda to važi za Pragˮ, rekao je jednom prilikom ruski pisac Lav Rubinštajn. „Prag vas nikako ne pušta. Majčica prosto ima kandžeˮ, zapisao je najpoznatiji Pražanin – Franc Kafka.

VIDIMO SE U PRAGU!

VAŠ VODIČ – DARKO JOVANETIĆ ✍️